Melanie Guyard – Tihe duše

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Heloise Portevin na pragu je odraslog života, ima tek dvadeset jednu godinu kad se u njezino selo smjesti njemačka jedinica. Seoski mladići, uključujući njezina brata izazovu tragediju.. Heloise je spremna pomoći im pod svaku cijenu, ali ni sama nije svjesna koliko će ju to skupo koštati. Osamdeset godina kasnije Loic Portevin dolazi u bakino selo ne bi li ispraznio obiteljsku kuću u kojoj je starica živjela do smrti. Tako se, pronašavši na tavanu bakinu korespodenciju s izvjesnim J nađe u pravoj maloj potrazi tko bi to mogao biti…

Ovo je, ako se ne varam, bio prvi roman koji sam pročitala ove godine. Već neko se vrijeme nalazio na mojoj polici i tijekom novogodišnjih praznika poželjela sam se dobre priče o Drugom svjetskom ratu pa mi je muž (tada zaručnik) izvukao nju. I evo, trebalo mi je sedam mjeseci za osvrt. Djelomice je to zbog nedostatka vremena, a djelomice i jer mi je teško priznati da mi se nešto tematike WW2 nije svidjelo. Međutim, vjerojatno je upravo ta ljubav prema takvim romanima i dovela do iznimne izbirljivosti po tom pitanju.

Pa što mi se toliko nije svidjelo? Loic, koji je lik kojeg pratimo u sadašnjosti (Heloisin unuk), već u prvim rečenicama poglavlja koje je pisano u prvom licu izaziva odbojnost u meni. Naime, on ide na psihoterapiju, u početku niti ne znamo zašto, a kada ga psihoterapeut pita o obiteljskoj povijesti, on je najpametniji i psihijatra naziva stokom i umobolnikom. Ok, ok, sloboda izražavanja i mišljenja – ja sam uvijek za, ali za sve postoji način. Možda je autorica imala cilj njega prikazati kao cinika, a apsolutno je u tome i uspjela, ali već vrlo brzo saznajemo da je razlog psihoterapije prevara od strane njegove žene, a svoj cinizam opravdava smislom za humor. Dakle, antipatičan mi je od samog starta. Već drugo poglavlje vraća nas u prošlost, točnije u 1943. godinu, i da nije vjerojatno bih ovaj roman završila s prvim poglavljem, točno na dvadesetoj stranici. Međutim, već samim početkom drugog poglavlja ona stvara ratnu atmosferu u malom selu, i prikazuje Loicove pretke, posebice Heloise koja i je u središtu priče. Ta paralelna radnja bila mi je donekle i zanimljiva i držala mi pažnju, a poglavlja se isprepliću sa Loicom u sadašnjosti. Mjestimice mi se radnja gubila, odnosno bila je nedovršena i to je jedan od minusa ovog romana.

Također, nije mi se svidio niti sam stil pisanja. Rečenice su šture, poneke i bez jasnog značenja, niti svrhe u kontekstu radnje. Primjer koji ću vam dati: “Tanjure odlaže u vjedro što je tiše moguće. Jean je privukao stolicu ognjištu. Ona ga ne vidi, ali ga čuje. Nešto popravlja, možda klopku za drozdove.” – doslovno četiri rečenice koje su mogle biti jedna složena, eventualno dvije. Taj taksativni način pripovijedanja po meni je značajno uništio sadržaj koji je bio odlična ideja. Nažalost, zbog svega navedenog dala sam romanu tek slabašnu trojku na Goodreadsu i to ponajviše jer je sadržajno ipak drugačiji od romana koji smo do sada imali prilike čitati.