Prekrasna priča o ljubavi, bolesti, smrti, ratu i brojnim temama koje su, smještene na Kretu i Spinalongu prije mnogo godina, preslik današnjeg cijelog svijeta u 21. stoljeću.
Neću vam pisati klasičnu recenziju na kakvu ste (možda) navikli na blogu, samo ću napisati svoj osvrt te nekoliko najdražih citata – knjiga je tako savršenstvo da bi ju bilo šteta sažeti u nekoliko rečenica recenzije.
Oboljeli od lepre na neki su me način podsjetili na aktualnu pandemiju koronavirusom. Podjele, strah, neinformiranost…razdor unutar obitelji, skrivanje zaraze od drugih ljudi. I dok sam čitala o odvođenju majki, djece, prijatelja na Spinalongu, pomislila sam koliko su samo meni teško padale samoizolacije u kojima sam imala sve vrijeme i sve knjige svijeta..
“Došli su u bolnicu s mrvicom nade, a napustili su je bez ikakve nade. Činilo se najjednostavnije sakriti se u tišinu.”
Brakovi iz koristi i prava ljubav koja pobjeđuje i bolest i karijeru i sve ono što nam se čini neophodnim za život, potakli su me na razmišljanje o tome kako nerijetko dopuštamo da nam ono pravo proklizi iz ruku. A netko bi za takvu ljubav žrtvovao sve što ima.
“Ako ne želimo dopustiti da svijet potone u kaos, moramo osloboditi ljubav zatočenu u srcima svih ljudi.”
I ono najvažnije – obitelj- privrženost ocu, siromašnom ribaru koji je svoj cijeli život stavio u službu drugih. Mislim da je sretan onaj tko ima takve roditelje zbog kojih bi mu (skoro pa jedino) bilo teško napustiti rodni grad. Jer su oni ono zbog čega mi jesmo to što jesmo, tu i sada.
“U posljednjih je nekoliko godina zaključila kako je sigurnije potjerati sanjarije čim se počnu pojavljivati i živjeti u sadašnjosti, gdje maštu nije moglo ubiti razočaranje.”
Od mene velika preporuka! 10/10
Najbolja knjiga ove godine