Dva dječaka upoznaju se nakon košarkaške utakmice. Iz svađe je li bila trica ili nije, nastaje prijateljstvo za koje niti Robert niti Goran nisu svjesni kroz što će proći. Njihova je mladost obilježena kao i većine drugih – košarka, upis srednje škole, ljetni praznici kod djedova i baka na selu, prve djevojke i ljubavne patnje.. No, tu mladenačku idilu narušava Domovinski rat gdje svatko pripada “drugoj strani”. Njihovi se životi razilaze, no kasnije se ponovno isprepliću, sve do prijateljstva u odrasloj dobi.. No, ni tada nije idilično. Selidba u Irsku, konstantne prepirke oko ratnih dana, obitelji narušene bolešću, ratnim traumama..
Iskreno ću vam reći kako ovo nije jedan od romana za kojima bih tako brzo posegnula da se isti nije čitao za čitateljski klub kojeg sam član, a i upoznavanje autora doprinijelo je da ovaj roman iščitam na nešto dubljoj razini nego što bih inače čitala ovih gotovo petstotinjak stranica. Odmah da napomenem, nemam suradnju niti s autorom, niti s izdavačem te su sva mišljenja koja ću iznijeti u ovom osvrtu moja osobna, unatoč tome što se Žmirić pokazao baš zanimljivom osobom.
Sam roman započinje prizorom iz 2012. godine kada su i Robert i Goran irski iseljenici te na školskom dvorištu gađaju koš. No već u prvim poglavljima, autor nas vraća u predratni Zagreb, purgerske dječake, vrijeme slavne Cibone.. Tako upoznajemo mlade ljude, Roberta i Gorana u vrijeme prvih (ne)uzvraćenih ljubavi, natjecanja i sve u svemu idilične mladosti. No, uskoro dolazi ratno vrijeme i iako je o istom uvijek teško čitati, uvijek me iznova pogode opisi spaljenih kuća, ratišta.. Ništa drugačije nije bilo niti ovog puta, uz to što je Žmirić opisivao i rat unutar samih ljudi, bol koju su ljudi osjećali proživljavajući takve scene. Završetkom rata, život ide dalje.. No, ni u miru – mira nema. Tu su bolest, potisnute traume, nesretni brakovi.. Roman je zaista životan, opisuje živote ljudi kojima smo i sami okruženi i vjerujem da bi svatko u okolini mogao pronaći likove kao što su Robert, Goran, lokalni “delikvent” Pes. Sam je roman podijeljen u dva dijela – prvi dio koji obuhvaća prijeratno vrijeme, rat i razdoblje neposredno nakon rata, a drugi dio obuhvaća ne tako davnu prošlost kada je mnoštvo ljudi emigriralo u Irsku. Tako nam drugi dio donosi priču iseljenika koji u stranoj državi žive, rade, a upoznaje nas i sa nekim kod nas ne tako raširenim pojmovima poput irskih “travellera”. Iako je vremenski slijed kontinuiran, iz poglavlja u poglavlje izmjenjuju se prizori iz Robertova i Gorana života. No, isto je vrlo pomno osmišljeno i smisleno isprepleteno tako da roman dobiva na dinamici i unatoč slojevitosti i brojnim temama koje obuhvaća, lako se čita i drži pažnju.
Likovi nisu crno-bijeli, okarakterizirani su sa svojim vrlinama i manama, prikazani sa svim svojim bolima i, iako nisam (još) čitala druge Žmirićeve romane, moram priznati da je u Visokim travama to majstorski odrađeno. Roman je pun simbolike, pa je i sam naslov simboličan, a postoji još mnoštvo simboličnih motiva koje prepuštam vama na otkrivanje.
Mene je osobno roman oduševio i već sam kupila sljedeće Žmirićevo djelo koje sam odlučila pročitati, a to je roman Pacijent iz sobe 19. Dok vam ne donesem recenziju Pacijenta, od mene imate preporuke za Visoke trave!