Jurica Pavičić – Žena s drugog kata & Usta puna mora

Jurica Pavičić dobro je poznato ime hrvatskog novinarstva, a posljedično i književnosti. S njegovim sam se opusom prvi put susrela čitanjem romana Crvena voda, a kako me oduševio, nije dugo trebalo niti da nabavim ostale romane.

Tako sam Ženu s drugoga kata kupila kada mi je na poslijediplomskom u Zagrebu ponestalo štiva za čitanje, a Usta puna mora posudila mi je mama nakon što je na moju preporuku kupila hrpu Pavičićevih knjiga.

Žena s drugog kata roman je u čijem je središtu mlada žena Bruna koja, nakon vjenčanja za pomorca Franu, useljava u njegovu obiteljsku kuću te započinje zajednički život sa svekrvom. Već godinu dana poslije, ona služi kaznu zatvora za ubojstvo svekrve. Sam roman započinje susretom u zatvoru Brune i njezine prijateljice Suzane koja ju je i pozvala na zabavu gdje je Bruna upoznala Franju. Taj susret započinje put u retrospekciju koju Bruna ponovno proživljava u glavi dok guli krumpire u kuhinji požeške ženske kaznionice. Tako kroz Brunine misli autor vrlo vješto čitateljima približava Brunin i Franin zajednički početak te period nakon što je on otišao na brod, a ona ostala sama s njegovom majkom Ankom. On opisuje i turbulentan odnos koji ih je vrlo brzo doveo do oltara, I korak po korak, veči dio brige oko kućanstva spada na Brunu, Frane nema, a sve to povećava Brunino nezadovoljstvo.

“I postalo je teško. Ne odmah, ne naprasno. Klopka se zatvarala polako, kao kad riba uđe u vršu, ali i dalje misli da pluta slobodno u moru.”

Paralelno sa bračnim nezadovoljstvom i problemima, autor nam približava Bruninu majku i njihov odnos, nestabilnost koju joj je majka pružila kroz život. Tako nam mjestimice daje objašnjenje zašto je Bruna i ušla i ostala u takvom odnosu gdje je na njenim leđima bio sav teret braka. Specifičnost ovog romana je da smo mi odmah znali kako je Bruna ubila Anku, ali nismo znali kako već do načina izvršenja dolazimo polako uz otkrivanje i drugih obiteljskih tajni. Time nam Pavičić nije dao tek obični lakši krimić za subotnje poslijepodne, već društvenu kritiku. Svi smo mi okruženi Brunama, a iako ova Bruna nije bila direktno podvrgnuta nasilju roman me podsjetio na “Sigurnu kuću” autorice Marine Vujčić. Njime je Pavičić na iznimno vjerodostojan način prikazao hrvatsku stvarnost, hrvatski mentalitet (“neka šuti i trpi, barem ima krov nad glavom”), prikazuje u braku pojedinca koji zna da čini nešto pogrešno, a drugog izlaza ne vidi i onog drugog kako nastavlja bez ikakvog osjećaja krivice. Sve to on upotpunjuje dalmatinskim prizvukom jer je, kao i drugi njegovi romani koje sam do sada čitala, i radnja ovoga smještena u okolicu Splita i sam Split. Od mene za ovaj roman imate samo preporuke.

Pavičić sve što napiše – ne može biti loše. To je jedna misao koja mi je često prolazila glavom čitajući Crvenu vodu i Ženu s drugog kata. Zbog toga sam vrlo brzo od mame posudila i Usta puna mora. I načelno nisam pogriješila, iako mi je taj roman dosta slabiji od prethodno pročitanih. U romanu “Usta puna mora” radnja započinje tako što recentno (pomalo prisilno) umirovljeni novinar Goran Najev pročita članak dnevnih novina u kojem se spominje tijelo koje je isplivalo na obalu nedaleko od Trogira. Uskoro, posve nenadano biva uvučen u potragu i otkrivanje o kome je riječ. Međutim, utopljenikov nestanak nitko nije niti prijavio. Tako Najeva potraga vodi u različite krajeve Hrvatske i Bosne i Hercegovine. No, radnja se ne zadržava u sadašnjosti već se vraća u devedesete, vrijeme Domovinskog rata i vadi brojne skrivene tajne grupe čije je utopljenik bio pripadnik.

Iako je zanimljiv način karakterizacije likova, jer niti Najeva s jedne i utopljenikove suborce s druge strane ne prikazuje niti crnima niti bijelima, u nekim trenutcima imala sam osjećaj da autor gubi nit radnje sa brojnim likovima i peripetijama, a na neke likove se uopće ne osvrće u pojedinom dijelu romana, nego ih u nekom trenutku izvuče. S druge strane, temu novinarstva je vrhunski obradio prikazujući razloge zbog kojih je Najev umirovljen te pozicije novinara, ali i posljedice koje nastupe nakon samo jednog nepromišljenog profesionalnog koraka. Baš iz razloga kako je obrađeno novinarstvo, ne mogu reći loše o ovoj knjizi, ali mi je Crvena voda i Žena s drugog kata imala puno jači dojam stapanja dvije naizgled nespojive teme (npr. slična tematika je u Crvenoj vodi gdje je nakon 27 godina pronađeno tijelo nestale djevojke, a kao paralelnu temu je autor obradio 30 godina hrvatskih političkih i društvenih promjena – po meni na daleko vještiji način). Nekako razmišljam, da sam prvo čitala Usta puna mora pa onda Crvenu vodu i Ženu s drugog kata možda bi imala puno jači dojam. Ovako imam osjećaj da Pavičić nije iskoristio sav svoji spisateljski potencijal na koji smo od ranije navikli.